Svoj prvi roman “Svjetlarnik” Žoze Saramago završio je još godine 1953, poslao izdavaču i nikada nije dobio odgovor. Izdavač se nije uopšte udostojio da odgovori.
Za pisca na početku karijere vjerovatno ne postoji gora situacija: što god on u tim godinama misli o sebi i svojim spisateljskim sposobnostima, njegovo je samopouzdanje na velikom ispitu. Čak i najgori narcis, ili možda baš prvi on, pomisliće da je napisao tako grozan roman da urednik nije našao za shodno da mu objasni zašto roman neće biti objavljen. Mnogi su u sličnoj situaciji posumnjali u svoj talent i naprosto odustali.
Romani poput “Svjetlarnika” često imaju status robe s greškom, često stoje izvan regularnog opusa koji je pisca učinio poznatim i slavnim – a Saramaga usput i nobelovcem. Čitalac – pogotovo ako je piščev fan – ima naravno pravo na sumnju – je li “Svjetlarnik” punokrvni roman ili možda ipak samo neka literarna vježba koja ima tek dokumentarno-bibliografsku vrijednost?
Sumnjičavosti u ovom slučaju nema mjesta. “Svjetlarnik” je neočekivano svježe štivo: mladi Saramago je odličan pripovjedač i profinjeni stilista koji zna da stvori divnu romanesknu atmosferu. “Svjetlarnik” je svakako njegov najkonvencionalniji roman, ali nikoga ne treba posebno zabrinuti što je napisan u balzakovskom pseudonaturalističkom maniru, jer Saramago ima laku pripovjednu ruku, što zapravo spasava roman.
Naime, nametnuo je težak koncept: radnja se dešava u jednoj zgradi krajem četrdesetih. Na prvih desetak stranica uveo je čak petnaestak likova, ali potencijalno težak tehnički problem uspješno je riješio – čitalac će s lakoćom popamtiti sve likove i njihove sudbine. Veći je problem što nisu svi likovi podjednako zanimljivi, niti autor stiže u romanu, kraćem od 300 stranica, da se primjerno pozabavi baš svima. On prati život čak tri bračna para od kojih ni jedan nije baš pretjerano zanimljiv. Neki likovi su naprosto dosadni.
Kako je “Svjetlarnik” zapravo roman likova, spasavaju ga likovi koji su ekstremniji i kompleksniji: daleko je zanimljiviji mračni razvratnik, nasilni Kaetano Kuna, silovatelj i porodični nailnik, i njegova supruga Justina, ružna dijabetičarka, ali intelektualno superiornija i produhovljena. Poseban je lik “sponzoruše” done Lidije za koju je Saramago pronašao puno razumijevanja i empatije. Strašno je zanimljiv i incestuozni sestrinski lezbijski odnos Adriane i Saute, koji je jedva dotaknut, ali lako je moguće da su salazarovski cenzori baš zbog toga bacili roman u koš.
Najproblematičniji je lik, u kojeg Saramago uložio najviše – postolar-intelektualac Silvester koji naprosto bazdi po socrealizmu i nikakve mu stilizacije ne mogu pomoći. Njegov je intelektualni partner, ujedno u romanu njegov podstanar, sam Saramago sakriven u obliku mladog Abela. Njih dvojica vode duge i pomalo isprazne filozofske razgovore, anahrone u svojoj didaktici.
Neobično je da je ovakav roman, iz današnje perspektive benigan, za salazarovsko društvo vjerovatno bio preprovokativan i moguće da je baš salazarovska cenzura Saramagu zapravo napravila uslugu: dvadeset godina kasnije, kad se vrati romanu, pojaviće se kao moćan, kompletan, nezaustavljiv autor. Možda bi Saramagova karijera išla nekim mnogo konvencionalnijim smjerom da je “Svjetlarnik” objavljen u svoje vrijeme i možda bi na kraju onog Nobela dobio neko sasvim drugi.
Premijerno štampanje “Svjetlarnika” 2011. godine
Saramago je napisao “Svjetlarnik” kao tridesetogodišnjak, dakle na početku književne karijere, kad je na vlasti u Portugalu bio Salazar, što u ovom slučaju nije nevažan podatak. Za Saramaga je slučaj “Svjetlarnik” bio tako traumatičan da u sljedećih dvadeset godina nije ni pomislio da bi mogao napisati neki novi roman. Dugo se mislilo da je rukopis izgubljen, a kad je napokon, godine 1989, slučajno pronađen, Žoze Saramago – valjda još istraumiran – ne samo da nije želio da ga ponovo pročita, već je odlučio da “Svjetlarnik” može biti objavljen tek nakon njegove smrti. I tako je roman čekao gotovo punih šezdeset godina na objavljivanje – premijerno je štampan tek 2011. godine