Glumac Pat Morita većini je poznat po fenomenalnoj ulozi gospodina Mijagija, zbog koje je i sam “Karate kid” postao ono što jeste. Glumac je umro 2005. u 73. godini života.

Morita je imao veoma teško djetinjstvo, ali baš kao Mijagi uspjeva da se izdigne iznad svega što mu se dogodilo.

Roditelji su mu se doselili u Ameriku iz Japana prije njegovog rođenja. U drugoj godini Pat je obolio od spinalne tuberkuloze i devet godina je proveo po bolnicama u sjevernoj Kaliforniji. Mjesecima čitavo tijelo mu je bilo u gipsu i rečenu mu je da nikada neće prohodati. U sanatorijumu u kojem je boravio je dobio umjetničko ime Pat. Usamljen i izolovan, od čarapa je pravio krpene lutke i zabavljao se.

U 11.godini su ga otpustili iz bolnice i to pošto je nad njim obavljena ekstenzivna operacija kičme, a onda je učio da hoda. Nakon Drugog svjetskog rata njegovi roditelji su vodili mali restoran u Sakramentu, a on je svojim šalama i vicevima kojima je zabavljao goste postao omiljeni lik na večerama. Tada je riješio da postane stendap komičar i uskoro je dobio prve uloge.

Međutim nije se proslavio sve do “Karate kida”. Iako nikada nije trenirao ni izučavao karate, naučio je sve što su od njega tražili za potrebe filma. Producenti su mu sugerisali da uzme neko ime koje će zvučati više japanski i na 57. dodeli Oskara je već bio poznat kao Norijuki Pat Morita.

“Da biste poznavali mog oca morali biste da budete noćna ptica, pijanac, pronalazač, perfekcionista, kreativna duša, vrijedan radnik, darežljiv čovjek, usamljenik, sentimentalna budala ili ljubitelj sramotnih priča… Uvijek je bio označen kao gospodin Mijagi, nikada nije mogao da se pokaže u Holivudu zbog nedostatka uloga za ljude drugih rasa. Težina slave ga je i uništila. Napravio je milione nastavaka filmova, serija, letio je privatnim avionima, odsjedao u hotelima sa pet zvjezdica, vozili su ga šoferi u limuzinama, i mislio je da nikada neće morati da se vrati tamo odakle je došao. Ipak, kao i mnogi glumci drugih nacija, završio je tačno tamo gdje je i počeo: na dnu.U trenutku smrti, u 73. godini, moj otac je bio zaboravljena zvijezda. Živio je u Las Vegasu, razveden od treće supruge, nije mogao da nađe nikakav posao jer je bio suviše star i još je jahao na talasu slave Karate kida. Njegovi fanovi su ga se sjećali baš kao i azijsko- američka zajednica. Ipak, u Holivudu nije imao nikakvu vrijednost. Posle 10 godina uživanja u slavi posle prvog Karate Kida, bio je samo još jedna isprana filmska zvijezda. Uprkos padovima, sramoti, borbi, ruganju i kratkim trenucima sreće, moj otac je zaslužio mali djelić u istoriji. “Ne odustaj dok ne pokušaš”, rekao mi je dok je spuštao svoju čašu na šank, “Ti si ono što jesi baš kao i ja. Ne brini za mene. Radi ono što moraš”, rekao mi je”, piše u svojoj ispovjesti Patova ćerka Ali.