“Shvatio sam da hrabrost nije odsustvo straha, već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije neko ko ne osjeća strah, već neko ko ga pobjedi”, govorio je Mandela.

Rođen je 18. jula 1918. godine u selu Mvezo u blizini Umtate, Transkei pod imenom Nelson Rolihlahla Mandela. Rođen je u kraljevskoj porodici, koja je pripadala plemenu Tembu. Njegov otac, Henry Mandela, kao podpoglavar bio je član Transkei vijeća i predsjednik Skupštine vijeća glavnog poglavara Tembua. Nakon smrti njegovog oca brigu o njemu preuzeo je poglavar Tembua, njegov daidža, koji ga je zapravo odredio za nasljednika. Ipak, on je bio zadivljen sudskim procesima plemena i u njemu se javila želja da postane advokat. Priče starih pripadnika plemena o ratovima u kojima su branili svoju domovinu, podstakle su ga da sanja o tome kako će i on dati doprinos u borbi za slobodu svog naroda. Išao je u Clarkebury Training College, a kasnije je maturu pripremao na metodski usmjerenoj Višoj školi Healdtown. Kratko nakon toga Mandela je dospio do Fort Hare College u Aliceu u istočnoj Kap provinciji, gdje se pokazao kao vođa studenata, jer je organizirao bojkot predavanja. 1940. godine otišao je u Johannesburg, odakle je završio koledž kao vanredni student, te počeo sa studijem pravnih nauka. 1944. godine priključio se ANC-u.. Liga mladih ANC-a pod vodstvom Anton Lembedea postala je skupljač kritika zbog formi i političkih sadržaja nacionalnog pokreta. Liga mladih postavila je sebi zadatak, da ANC učini masovnim pokretom, koji bi trebao zastupati radnike, seljake i zaposlene. Mandela je svoje drugove zadivio disciplinovanim radom i predanim naporima, te je 1947. godine izabran za generalnog sekretara Lige mladih.

Nelson Rolihlahla Mandela prvi je demokratski izabran predsjednik Južnoafričke Republike i prvi crnac koji je obavljao funkciju predsjednika (maj 1994. — juni 1999). Karijeru mu je obilježila borba protiv aparthejda 50-ih godina.

Mandela je bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran. Nakon Sharpeville masakra 1960. godine ANC je zabranjen, a Mandela je pod optužbom da je počinio veleizdaju zatvoren. Zajedno s još 150 drugih učesnika demonstracija okrivljen je da je u ime internacionalnog komunizma planirao puč i svrgavanje vlasti južnoafričke države. Optužbama je odgovarala smrtna kazna. Sudski proces zbog veleizdaje završen je 1961. godine, kada je Južna Afrika bila na putu da postane Republika i svi optuženi pušteni uz kauciju. 1963. godine je ponovo optužen.

Optužba je glasila: Poziv na ilegalni štrajk i izlazak iz Južne Afrike bez važeće putovnice. Njegovo najveće nastojanje tokom procesa bilo je da dokaže da se tu u stvari sudi afričkom narodu. Od samog početka Mandela je osporavao legitimitet suda da donese presudu u njegovu slučaju; nije se osjećao ni pravno niti moralno obaveznim poštivati zakone parlamenta, u kojima on nije bio zastupljen. Na kraju tog sudskog procesa Mandela je osuđen na pet godina zatvora. Dok je služio kaznu pozvan je opet pred sud i optužen je za sabotažu u tzv. Rivonia-procesu. Njegove su izjave tokom suđenja ušle u istoriju otpora protiv aparthejda i bile su inspiracija za sve one koji su se borili za slobodu. Mandela je osuđen na doživotnu robiju i prvi dio svoje kazne odslužio je u zloglasnom Robben Island zatvoru, koji se nalazio sedam kilometara od obale Capetowna i imao je najviše mjere sigurnosti.

U aprilu 1984. godine prebačen je u zatvor Pollsmoor u samom gradu, a u decembru 1988. godine u zatvor Victor Verster u blizini Paarla, odakle je konačno i pušten na slobodu. Još u zatvoru on je odbijao pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protivusluga od njega se tražilo da objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati. Dočekao je slobodu 11. februara 1990. Mandela je odmah počeo s radom da bi postigao ciljeve koje je sebi zacrtao prije četiri desetljeća. Na prvoj Godišnjoj konferenciji ANC-a 1991. godine, nakon što je on to 1990. godine odobrio, Mandela je imenovan za predsjednika. Uprkos provokacijama, on nikad na rasizam nije odgovorio rasizmom. Njegov život je inspiracija za sve one u Južnoj Africi i u cijelome svijetu, za sve one koji žive potlačeni ili kao građani drugog reda, za sve one koji žele to pobijediti.

Nelson Mandela je dobio Nobelovu nagradu za mir 1993. godine, a 1994. godine nakon prvih općih izbora u Južnoj Africi postao je predsjednik Južne Afrike. Od brojnih nagrada koje je dobio ističe se i ona Evropskog parlamenta 1988. Godine . Mandela se povukao iz javnog života u junu 2004. godine, uoči 86. rođendana. Tada je poručio sunarodnjacima: ‘Ne zovite me, ja ću zvati vas.’ UN je inaugurirao Međunarodni Mandelin dan, na njegovom rođendanu 18. jula 2011. kada je upućen poziv na poklanjanje 67 minuta rada za druge u znaku priznanja 67 godina Mandeline borbe za ljudska prava i za socijalnu pravednost.

Nelson Mandela preminuo je u 95. godini života. Vjerovao je da svi ljudi trebaju biti slobodni, što je pokazao i u izjavi po kojoj “Na svijetu ne postoji stvar koja se zove polusloboda”.

Uvijek je pokušavao da pronađe rješenje za političke i društvene probleme, čak i kada je to izgledalo nemoguće i vrlo teško. Njegova poznata misao: “Kada voda počne ključati, glupo je gasiti šporet”, najbolje pokazuje njegovu odlučnost i karakter velikog borca.“Shvatio sam da hrabrost nije odsustvo straha, već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije neko ko ne osjeća strah, već neko ko ga pobjedi”, govorio je Mandela. Uvijek je ljudima oko sebe govorio da borba za pozitivne i humane vrijednosti nikada ne prestaje i da se uvijek moraju truditi da stvaraju bolji svijet oko sebe. “Nakon penjanja na veliko brdo čovjek otkrije da ima još mnogo brda na koja se treba popeti”, tvrdio je Mandela i govorio da ljudi kako bi bili slobodni “moraju poštovati slobodu drugih“. “Da bi čovjek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove, već živjeti na način da poštuje i razvija slobodu drugih ljudi”, kazivao je. Smrću vođe borbe protiv aparthejda Južnoafrička Republika izgubila je diva, čovjeka koji je Južnoafrikance naučio živjeti zajedno, ali su iza njega ostala velika djela, misli i savjeti drugim ljudima u svijetu, kako bi se borili za istinu, pravdu i za univerzalne vrijednosti čovječanstva, baš kao što je to i sam radio.