Malo ko je živio filozofiju novog društvenoga poretka zasnovanu na slobodi, koju ne ograničavaju ljudski zakoni i u praksi oživio teoriju o tome kako svi oblici vlasti počivaju na nasilju te su zbog toga pogrešni, štetni i nepotrebni kao Emma Goldman.

Ona je svoj radikalizam shvatila ozbiljno; nije samo širila svoja uvjerenja, nego ih je i praktikovala. Energija kojom je podupirala nepopularnu ideju poput anarhizma, njezina iznimna iskrenost, hrabrost i sposobnost, tek u današnje vrijeme nailaze na sve veće razumijevanje i divljenje.

Već u najranijoj mladosti u srcu Emme Goldman posijano je sjeme pobune i neumoljiva mržnja prema potlačivanju. Rano je naučila šta su ljepote države: vidjela je kako hrišćanski činovnici muče njenog oca i dvostruko ga progone, kao sitnog službenika i omraženog Jeverja.  Znala je za muke siromašnih seljanki i bila svjedok prizora potkupljivosti službenika kada su se bogati spašavali na račun siromašnih. Zlostavljane sluškinje često bi našle utočište u domu Goldmanovih, a mala bi djevojčica ukrala kovanice iz roditeljske ladice da bi ih potajice ugurala u ruke nesretnih žena.

Rušeći ogromne prepreke na putu ka slobodi govora i pravima žena, Goldman je platila za svoje principe. Većinu svog života provela je pod nadzorom, nerijetko je puta uhapšena i zatvarana, a posljednjih 18 mjeseci u Americi provela je u zatvoru pod optužbama. Koliko je njena borba aktuelna i u današnje vrijeme, najbolje oslikavaju Emmine riječi

„Većina uvijek svoju sudbinu predaje u ruke drugih. Nesposobna preuzeti odgovornost, ona slijedi svoje vođe čak i u propast. Bez ambicija i inicijative, masa ništa ne mrzi više od inovacije.“