Njena priča je ispričana u bezbrojnim dokumentarcima i biografijama, uključujući i La Vie en rose iz 2007. kada je Marion Kotilard dobila prvog oskara za ulogu na francuskom jeziku. Edit Pjaf – priznanje joj je odato u nebrojenim pjesmama, slikama, kao i na scenskim nastupima – kao, Lejdi Gagin performans pjesme “La Vie en rose” sa Gremija ove godine. Pjaf je imala uticaj na mnoge umjetnike od same Gage do Eltona Džona.

Ako ičemu njen glas i uopšte djelovanje mogu služiti za primjer tokom svih ovih godina, jeste taj nedefinisani kvalitet “klase”, koja nadilazi sve ekonomske podjele i priče kojekakvih političara, i zapravo obuhvata gracioznost koja je zemaljska; umjetnički integritet i bezvremenu eleganciju.

Zabluda je da je Edit imala zlatno djetinjstvo (fr. jeunesse dorée), koja su itekako bila otmena u njeno doba. Kao ćerka uličnog pjevača koji ju je napustio, Pjaf je naučila svoj zanat na ulici, koje ona opisuje kao godine pakla.

Uprkos tome, uspjela je da zadrži optimističan stav, koji je uvijek imao tužan sloj, jedva osjetljiv, ali ipak značajan. Recimo u izvođenju pjesme “La Vie en rose” (koji se bukvalno prevodi kao “život kroz staklo boje ruže”), kao i u pjesmi “Non, je regrette rien” (“ne žalim ni za čim”), gdje se vide tragovi teškog života na njenom izrazu lica, dok njen glas uopšte nije propatio to što i ona. Takođe, nije odbijala da pjeva sve do kraja njenog kratkog života (umrla je 1963. sa 47 godina).

Pjaf je posvetila “Non, je regrette rien” – kompanovanu od strane Čarlsa Dumona i Mišela Vukea – francuskoj Legiji Stranaca, koji su je prihvatili kao svoju himnu. Priča iza ove pjesme je takođe dirljiva. Naime, Pjaf je optuživana da je tokom okupacije Pariza sarađivala sa nacistima, pjevajući im bez oklijevanja. Međutim, kako se ispostavilo, dok je ona pjevala, velik broj zarobljenika je uspio, tako da su sve optužbe odbačene.

Pjaf je postala simbol Pariške kulture, pojavljujući se u nekoliko filmova, poput Paris Chante Toujours (“Pariz još uvijek pjeva”, u kome pjeva “Hymne  à l’amour”).

Takođe, Edit je postala zvijezda u Americi 50-ih. Tačnije, 1959. pojavila se na Šou Eda Salivena gdje je pjevala “Milord” – djelom na engleskom – koja je ubrzo dostigla Bilbordovu top 100 listu. Na Salivenovom šou se pojavljivala još par puta tokom dekade.

Uprkos njenom niskom stasu (142 cm visine) i njenom često krhkom fizičkom stanju, Editin tinjajući glas i ponašanje se isticalo u bilo kojem društvu. Bila je zaista unikatna osoba, i sa sigurnošću se nije pojavio izvođač sličan njoj.