I ništa više.

Rat je bio naše najveće životno ogledalo.

Tako veliko da smo se u njemu svi zajedno i istovremeno mogli pogledati i ogledati.

Danas, zahvaljujući tom ogledalu, svako od nas, priznao to ili ne, zna sasvim dobro ko je i kakav je. Kako pojedinci tako i kolektivi.

Jer ogledalo nikad ne laže.

I nije krivo ni za čiji ružan lik.

Dakle, stvarnost, odnosno naša slika o nama može biti ružna, ali ogledalo ne može biti krivo. I to je jedina istina o nama. Životna istina koju palanački duh nije spreman da čuje i da je prizna. Zato duh palanke stalno izmišlja i fabrikuje svoje lažne priče o sebi i svojima.

Naravno, priče su priče, ali događaji su jedina životna istina.
Jer, istina stanuje u događaju, a ne u mišljenju o njemu.
Ne u naknadnim pričama o njemu.

Ono što ružni događaj poriče, ili ga relativizira, odnosno, ono što nam o događaju dolazi – iz mišljenja, samo je, kako već sama riječ kaže – iz-mišljotina.

Zašto palanački duh bježi od istine.
Zašto izmišlja?
Zato što želi da vlada stvarnošću, ljudima i događajima.
Zato što želi da upravlja.
A, ako ne može da upravlja, onda ih ISPRAVLJA.
Ispravlja ljude i događaje.
I tako naknadno, oduzimajući joj njenu životnu, boji stvarnost svojim lažnim bojama.
Onako kako to njemu, palanačkom duhu, odgovara.
Dakle, nije bilo šta je bilo, nego je bilo kako Mi kažemo da je bilo.
To je iz-mišljačka logika palanačkog duha.
I logika palanke.
Ali, da bi obmanula i slagala druge, palanka najprije mora da slaže samu sebe.
I da sama povjeruje u svoju laž.

U tu svrhu palanka iznajmljuje ljude slabog morala. Kažem iznajmljuje jer oni po rent-a-car principu opslužuju aktualne političke strukture. One koji ih dobro uhljebljuju i debelo plaćaju. Na ovaj ili onaj način. I njihove bolesne ideologije. Naravno, oduvijek je bilo i biće prodanih duša, spodoba spremnih da se stave u službu nečasnih ljudi, stranaka, partija, odnosno, formalnih ili neformalnih udruga i grupa; njihovih dnevno-političkih nemoralnih ciljeva.

Ali, njima nasuprot, stoje oni drugi, časni i nepotkupljivi.

Za razliku od pragmatične, potkupljive inteligencije, oni su ljudi od principa, svijesti i savjesti.

Oni, svoje znanje, umijeće u ljudskost stavljaju u službu Istine, Prava i Pravde.

Odnosno, dok poslušni služe vlasti, etički nastrojeni pojedinci služe Životu, Čovjeku i Ljudima. Svim ljudima, a ne dnevnoj politici uskostranačkih egoističkih ciljeva i neljudskih nakana. Ne religiji; i, ne naciji. Oni služe Životu, Čovjeku i Čovječanstvu. To su ljudi kojima je stalo do vlastitog stava. I koji, za razliku od potkupljivih, svoju riječ i svoje djelo nikad i nizašta ne prodaju.

I ne samo da ih ne prodaju.
Zbog njih oni plaćaju ceh vlastitog dostojanstva.
Ponekad i životom.
Sokrat, Đordano Bruno, Mahatma Gandi, primjer su savjesnih ljudi u službi istine, čovjeka i čovječanstva. Oni su bili moralni i hrabri. Sluge su plašljive, potkupljive, i nemoralne.

Čega se to potkupljivi plaše?
Čega se boje?
I šta je to strah?

Psihološki govoreći, strah je primarna emocija koju odlikuje snažno i teško podnošljivo krajnje neprijatno zbuđenje nastalo usljed opažanja stvarne ili samo fiktivne opasnosti pred kojom je čovjek nemoćan. U tom smislu, osim realnog (objektnog), postoji, fiktivni, bezobjektni strah. Taj fiktivni, bezobjektni strah (strepnja, strava, anksioznost) pritišće svakog čovjeka i podloga je svakog mogućeg straha. Radi se o podsvjesnom strahu od smrti, strahu od mogućnosti “da se više ne bude”.

Užas te nejasno difuzne strave, koja ga bjesomučno progoni, nagoni čovjeka da nešto poduzme. Taj nepodnošljivi, nevidljivi užas strave (“strah od Ništa”), nagoni ga da je transformiše u vidljivi strah “od Nečega”. Strah od bilo čega opipljivog i jasnog.

Kako je, psihološki, mnogo lakše podnositi određeni strah (strah “od Nečega”), nego difuznu stravu “od Ničega” (tj. od Ništa), to se objektni, strah pokazuje kao tipično ljudski, kukavički oblik bježanja od Strave. Bježeći od nejasne bezobjektne strave (tj. “od Ništa”), čovjek, u svrhu samoopravdanja pred sobom i sebi sličnima, počinje da izmišlja Nešto (tj. objekte svog straha). Tako objektizacija strave u atmosferi stalno ponavljane teorije “nacionalne ugroženosti”, rezultira fabriciranjem neprijatelja kao vidljivih objekata straha.

Te neprijatelje uz pomoć medija, za potrebe stranačke, odnosno dnevne politike, sistematski uredno fabrikuju poslušni i dobro uhljebljeni sinekuristi. Videći kuda sve to vodi, oni odvažni, za razliku od plašljivih, počinju da se bune. Ali, umjesto da budu shvaćeni kao spasioci, što jesu, oni od režima i gomile bivaju javno označeni kao narodni neprijatelji.

Dakle, kako Strava poslušnih nema svoj konkretni objekat to je svaka racionalna borba protiv nje već time potpuno onemogućena. Za razliku od bezobjektne strave, Strah ima svoje jasno prepoznatljive objekte na koje se okomljuje. A to, praktično, znači: da tek objektno usmjereni strah omogućava aktivno djelovanje i privremeno rasterećenje od jeze nepodnošljive strave.

Socijalnopsihološki govoreći, u ravni poremećenih društvenih odnosa (i razorne ekonomske, egzistencijalne krize koja prijeti golom biološkom opstanku većine), svoje nepodnošljivo zastrašujuće Ništa, strava objektivizira u vidljiv, spasonosni “strah od Drugog”. Ta materijalizacija Ništa u Nešto, odnosno, ta objektizacija Strave u Strah od Drugog, otvara polje rasterećujućeg djelovanja: Lažni strah porađa lažnu hrabrost koja se, kao nesvjesni, racionalizirani kukavičluk, privremeno (u ratu) rastrerećuje u zločinu, tj. uništenju Drugog kao vidljivog objekta svog straha, ili u demonstriranju javne i bučne podrške organizatorima i počiniocima zločina (poslije rata).

Pogledajmo činjenice:

Kad god, na bilo kojoj strani, uhapse nekoga zbog ratnog zločina, ili na drugi način prokažu zločin i zločince, rulja demonstracijama, a ideološki obojena inteligencija pisanjem i medijskom halabukom, ustaju u žestoku odbranu zla i zlikovaca.

Upravo ta aktivna podrška, baš kao i nijema saglasnost većine u vidu šutnje (znak evidentnog odsustva građanske hrabrosti), i prećutni oblik solidarnosti gomile s počinjenim zločinima, dodatno ohrabruju i praktično podržavaju zločince i njihove nalogodavce. Otuda štafeta prerušenog kukavičluka koji, u formi većinskog javnog mnijenja, mirne savjesti, izborno-glasački pristajući na njih, formalno-demokratski, godinama i decenijama podupire najbezobzirnije i najiracionalnije moduse totalitarne vladavine i vlasti kakvu već dvije decenije imamo u Bosni i Hercegovini i njenom najbližem okruženju.

Strava kao egzistencijalna osnova i temelj kontinuiranog straha, ne da se manevarski ukloniti. I to je suština kukavičkog palanačkog duha. Palanački duh je kukavni duh gomile. Duh kukavica i konformističkog kukavičluka provincijske svijesti koja stalno živi u Stravi i upornom nastojanju da je konačno pretvori u Strah od Drugog i drugačijih na koje će se okomiti svojom lažnom, gomilskom “hrabrošću”.

U pitanju je duh provincijske pseudohrabrosti.

“Hrabrosti” sistematskih prijetnji, tlačenja, proganjanja i ubijanja drugih i drugačijih.

Kako je onda moguća istinska, ljudska hrabrost?

Istinski ljudska (građanska) hrabrost je moguća samo kao samopotvrđivanje “uprkos” – uprkos stravi od Ništa. Hrabar je samo onaj ko je kadar da fiktivnu stravu od Ništa primi na sebe. Odnosno, hrabar je samo Onaj čija je Savjest jača od – fiktivne strave.

Formalno-logički paradoksalno, ali psihološki istinito i vlastitim iskustvom potvrđeno, građanski hrabar je samo onaj ko sam pred sobom, pred ogledalom vlastite savjesti, nema hrabrosti da bude kukavica. Samo onaj, ko se, umjesto Drugog, boji Sebe Samog. Jer, u etičkoj inventuri (za razliku od etničke) račun se polaže samo – sebi, i – svojoj savjesti. I to je ontološki momenat zasnivanja one hrabrosti koju prepoznajemo kao građansku hrabrost: hrabrost racionalnog otpora iracionalnom hodu politikantski projektovane i ideološki sulude sudbine.

Zato, pozivajući građane na dostojanstvo građanske hrabrosti, velikan znanstvene misli, nobelovac Albert Einstein, traži od njih da oslonac tog dostojanstva potraže u vlastitoj savjesti:

Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži.
Ali, koliko nas je takvih?
Koliko je savjesnih?
Koliko je onih koji pripadaju sami sebi?
Odnosno onih, koji nemaju potrebu da se potvrđuju pred nekim, i da iskazuju svoju lojalnost Nekome ili Nečemu?
Malo!
A ima ih!
Bilo ih je!
I biće ih!

Uzmite najuzvišeniji primjer, zamislite Isusa Krista – i čitavo čovječanstvo; sve ljude rođene i koji tek imaju da se rode; predpostavite još da je situacija ona situacija u kojoj se jedna jedina Individua na nekom usamljenom mjestu, nalazi s Kristom približava mu se i pljuje u lice: nikada nije rođen i neće biti rođen čovjek koji će imati tu hrabrost ili tu bestidnost; i taj stav je istina.

A kad su bili u gomili, imali su tu hrabrost – užasna laž!
(S. Kirkegaard)

Nasuprot tog pljuvajućeg palančanina; zgrbljenog čovječuljka gomile, stoji divovski uspravna, građanski hrabra Individua, koju, ako to hoćemo, želimo i umijemo (tj. ako smo dovoljno pametni i pošteni), možemo trenutno prepoznati u Kierkegaard-ovom jednostavnom i nadahnutom opisu Isusa Krista.

A taj opis glasi ovako:

Krist je bio raspet jer, iako se obraćao svima, nije želio da ima posla sa gomilom;
nije želio njenu pomoć, okrenuo se od nje bezuslovno:
nije htio da zasniva partiju, nije odobrio glasanje,
već je htio da bude ono što je bio,
Istina koja se odnosi na Individuu.
Jer, gomila je laž.

Na isti, gomilski način i palanka je laž, laž koju nam valja filozofski i ljudski raskrinkavati i time pozivati da, okrečući leđa palanačkom duhu, duhu gomile, konačno postanemo i budemo svoji ljudi: Savjesni, hrabri i slobodni.

Poslušnost i sloboda ne idu zajedno.

I samo slobodni ljudi su – ljudi.

Sve ostalo je bezlična gomila nesposobnih, strašljivih, stravom povampirenih duhova, koji u ime Boga, čine upravo ono što im Bog izričito zabranjuje: prijete, teroriziraju, lažu, pljačkaju, ubijaju ….

Autor: prof. dr. Esad Bajtal
Iz knjige “Neofašizam u Etno-fraku”