Ideologije ovog vijeka uništile su živote pojedinaca, stotine hiljada, miliona. U čemu vi vidite metafizičko određenje čovjeka?

Polazim od toga da mi ništa ne znamo. Metafizika je neka vrsta poezije u prozi. Čovjek je nepoznata veličina. Ne znamo odakle dolazimo, ne znamo kuda idemo i ne znamo zašto postojimo. Religija, filozofija i poezija pokušavaju da daju odgovor na to pitanje. Kad kažem poezija, imam na umu književnost u cjelini. Ali, ni religija, ni filozofija ni poezija nisu u stanju da nas svojim odgovorima ubjede. U sva tri slučaja imamo posla samo s formama poetske transformacije našeg traganja za odgovorom na ta egzistencijalna pitanja. Nauku, ovom prilikom, izostavljam. Ali, i nauka za koju mnogi još uvek misle da će prije ili kasnije riješiti sve suštinske probleme, predstavlja, u krajnjoj liniji, samo još jedan poetski pokušaj da se razumiju ljudi i stvari.

Mi boravimo u nepoznatom, kao na početku svijeta ili na početku čovjekovog postojanja. Ideologije su nastale da bi ispunile tu prazninu. One su najjednostavniji način da se čovjeku stvori utisak kako su svi problemi egzistencije i postojanja savladani. Na tome se zasniva veliki uspjeh ideologija, ili tačnije: na tome se zasnivao njihov veliki uspjeh. Jer, danas se, kao što sam već rekao, vraćamo religiji, mitu.

U tom kontekstu htio bih da razgovaramo o još jednom “aspektu vjerovanja”, o vašem vjerovanju u “moć knjige”. Kako stoji stvar s tom “moći knjige”? Koji su činioci presudni za to da jedna knjiga “ima moć”?

Tim pitanjem bavio sam se još u Enciklopediji mrtvih. Nije opasno čitati mnogo knjiga, opasno je čitati jednu jedinu. Ljudi koji su pročitali samo jednu knjigu – bila to Biblija, Koran, ili Mein Kampf – najžešći su fanatici religioznih ili političkih vjerovanja. Problem, međutim, postoji i ako posmatramo ukupno dejstvo književnosti na čovjeka. Uzmimo Njemce: istorija pokazuje da oni spadaju među narode s najvišim nivoom kulture. Njemci imaju pisce svjetskog ranga, i mnogo čitaju. Ali, iako su imali Getea, Šilera, Herdera, Lesinga, Hajnea i Kanta, kod njih je nastao nacizam, oni su stvorili koncentracione logore uništenja, ubijali Jevreje i ostale pripadnike “nižih rasa”. To što su čitali pomenute autore, što su vaspitavani u humanističkom duhu nije predstavljalo nikakvu prepreku njihovom padu u varvarstvo.

Krajnje je problematična i teza da pisci svojim knjigama u načelu služe nekoj “dobroj stvari”. Kojoj “dobroj stvari” služe? Mnogi pjesnici i pisci su svojim poemama i romanima uvek iznova izdavali humanističke ideje i ideale – u Njemačkoj, u Rusiji, i drugdje. Pisali su laži koje je izrodio njihov revolucionarni romantizam. Taj revolucionarni romantizam rasplamsavao je u njihovim mozgovima imaginaciju koja im je omogućavala da laž prikazuju kao istinu.

Vjerujem da za samoga sebe mogu da kažem da svojim knjigama nikada nisam izdao istinski ljudske ciljeve. Da ih ne bi izdao, svaki pisac svjestan svoje odgovornosti mora tragati za formama umjetničkog izraza koje mu omogućavaju da nađe istinu – bile te forme autobiografske ili dokumentarističke. On mora dobro da se čuva imaginacije na koju je uticala ideološka ili revolucionarna vera.

Danilo Kiš, Gorki talog iskustva, 1989.