Kako razum guši maštu. To je jasno svim umjetnicima. Ali se onda iznenada desi kao da su sva vrata otvorena i sve fijoke otvorene. Sve navre samo od sebe – i mi možemo da uzmemo upravo one riječi i one slike koje su nam potrebne. To se dogadja kada malo “podignemo” poklopac nesvjesnog. To je, Sofija, ono što možemo nazvati nadahnućem.
Izgleda nam kao da ono što slikamo ili pišemo ne dolazi od nas samih.
To mora biti čudesno osjećanje. Ti si to sigurno i sama doživjela. Takvo stanje nadahnuća se lako može proučavati, na recimo, preumornoj djeci. Dogadja se da djeca budu toliko umorna da djeluju kao da su potpuno budna. Iznenada počinju da pričaju – izgleda kao da koriste riječi koje još uvek nisu naučili. Ali oni ih jesu naučili, riječi i misli su bile” latentne” u svijesti, ali tek tada kada su popustili sva obazrivost i sva cenzura, one naviru.
I za jednog umjetnika može biti važno da razum i naknadno promišljanje ne dobiju pravo da kontrolišu jedno manje ili više nesvjesno stvaranje.
Da ti ispričam jednu kratku priču koja to ilustruje?
– Rado!
– To je istovremeno i jedna veoma ozbiljna i veoma tužna basna.
– Samo ti kreni.
Bila jednom jedna stonoga koja je fantastično plesala svojim nogama. Kada bi plesala, skupile bi se sve šumske životinje da je gledaju. I sve su bile zadivljene njenim izuzetnim plesom. Ali postojala je i jedna životinja kojoj se nije svidjelo što stonoga pleše. To je bila jedna žaba krastača. Valjda joj je samo zavidjela.
Kako da navedem stonogu da prestane da pleše? Razmišljala je krastača. Nije mogla tek tako da kaže kako joj se ples ne dopada. Nije mogla ni da kaže da sama bolje pleše, jer bi to bilo smiješno već i kao iskaz. Ali je onda smislila jedan djavolski plan.
– Da ga čujem!
Sjela je, i napisala stonogi pismo.
“O, ti neuporediva stonogo!” Napisala je. ” Ja sam odani obožavalac tvog izuzetnog umjeća u plesu. I jako bih volela da znam šta ti činiš kada plešeš. Da li ti prvo podigneš lijevu nogu broj 28 a, zatim desnu nogu broj 59? Ili počinješ ples podižući desnu nogu broj 26 prije nego što podigneš desnu nogu broj 99? Očekujem odgovor. Pozdrav od krastače.”- Ogavno!
Kada je stonoga primila pismo, odmah je počela da razmišlja o tome šta stvarno čini kada pleše? Koju nogu prvo pomjeri?
Šta misliš, šta se dogodilo? Mislim da stonoga nije nikad više zaplesala.
Tako se završilo.
I tako se to događa kada naknadno razmišljanje razuma uguši maštu.
Sofijin svijet 1991