Podsjetićemo – svoje slavne romane o kojima je u ovom izlaganju bilo riječi, Andrić piše za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Beogradu.

Vremenska i prostorna distanca bila je već uspostavljena, kao i ona jezička. U romanu Na Drini ćuprija izrazio je ideju da veliki ljudi imaju dvije smrti: po drugi put umiru kada sa lica zemlje nestaju njihova djela ili zadužbine. O tome da umjetnik ima dva rođenja progovorio je na sugestivan način pisac Tomas Man, u različitim djelima, a mi ćemo se sada usredsrediti na ideje iz novele koja nosi naslov po imenu glavnog junaka.

“Radio je nemo, zatvoren i neviđen, i prezirao one kojima talenat služi samo zato da se njime okite u društvu (…) a ne znaju da dobra dela nastaju samo pod pritiskom rđavog života, da onaj koji živi ne radi, i da čovek mora umreti pre nego što postane stvaralac.“ (Man, Tonio Kreger)

Ivo Andrić i Miloš Crnjanski posvećeno stvaraju velika djela koja su umnogome nastajala „pod pritiskom rđavog života“ (Man) i na bogatstvu biografske građe koja je dobrim dijelom vezana upravo za Veliki rat. Teški i bolni spomeni zasigurno predstavljaju „zlatni rudnik“ za velikog pisca, ali tek poslije uspostavljanja distance.

O sumatraizmu Crnjanskog nemoguće je govoriti izvan konteksta Velikog rata i rata uopšte, jer se ovaj pravac javlja upravo kao (pacifistički) odgovor na užas ratovanja i košmar i pustoš koje takav jedan istorijski događaj (uz to još – svjetskih razmjera) ostavlja za sobom.

Andrićeva distanca, epska, stil i poetika koju počinje izgrađivati nakon stišavanja bolnih ratnih uspomena i ispovjednog izlivanja jakih emocija u ranoj lirici, te duboko ličnog tona koji ukida svaku distancu u odnosu na predmetnost – takođe ukazuju na pomenuto tomasmanovsko rađenje umjetnika uslovljeno jednim specifičnim „umiranjem“.

I sam pisac, autor onog finog luka što se nestvarno bijeli kao neobična misao nad divljom Žepom arhitekta mnogih mostova u građevini teksta, poslije iskustava mladosti obilježene revolucionarnim idejama i pada u nemilost kod zapadnih imperijalnih vlasti (vezirov pad dešava se, razumije se, na Istoku, pri čemu na relaciji život-literatura opozicija Zapad-Istok samo potvrđuje univerzalnost čovjekove sudbine), te carskih zatvora u kojima će robijati tokom Velikog rata, polako će se odmicati od sebe samoga, pa i od svojih nemira u ranoj lirici (Ex Ponto, Zagreb 1918, Nemiri, Beograd 1920) – da bi, kao tek blijedi odsjaj sopstvenog života, odozgo, sa apsolutne tačke gledišta svoga distanciranog sveznajućeg naratora – na drugačiji način počeo osmatrati i stvarati. Tomasmanovski: umirati, da bi se rodio. Ostaviti za sobom i rodnu zemlju Bosnu, ali iznova je stvarati u svom snu. Tkati je neprekidno od niti koja se u sebi nalazi i iz sebe suče: graditi vakuf. Umiriti i nelijepa sjećanja na bol i samoću i strah, užas progona i mladalačke internacije. Ostaviti sve. Stišati sve. Roditi se kao umjetnik.

To drugo rođenje Iva Andrića dešavalo se u Beogradu.

Čarolija vrhunske elegancije pripovijedanja mogla je da počne.

Sasvim tomasmanovska misao da stvaralac prvo mora da umre kao čovjek da bi se rodio kao umjetnik morala bi biti bliska tumačima Andrićevog djela i identitetskog statusa. Ne mogu se doseći vrhunci u umjetničkom (pre)oblikovanju stvarnosti dok je stvarnost u čovjeku još suviše živa. Ne može se stvarati po zakonima estetike višega reda dok su u čovjeku još suviše prisutni strast, bol, strah, emocija – u punom njihovom intenzitetu. No, ovo drugo rođenje – umjetnika, nikada sasvim ne poništava sjećanje na ljudskost, jer je upravo to vrijeme, u kojem je srce njegovo živjelo, preduslov za buduće stvaranje „u spokojnoj nadmoći“. Zašto Manov Tonio Kreger nije mogao stvarati tamo gdje je zavičaj, i u zavičaju plava Inge njegovih mladićkih snova: zato što je njegovo srce tamo živjelo. A on je znao da će onoliko moći da stvara, koliko bude uspijevao da umiri damare, koliko bude mogao da ne živi.

Slično je sa Andrićem i Bosnom. Svoja najbolja djela stvorio je tamo gdje je i ostatak života proveo kao „distingvirani pisac gospodin“ (izraz I. Lovrenovića; v. 2008). To nije mogao biti u svojoj Bosni. Zašto – odgovara Man: tamo je srce bilo još suviše živo.

U jeziku takođe uspostavljena je, sa umjetničkog aspekta dragocjena distanca u odnosu na zemlju Bosnu: Andrić se trajno opredjeljuje za srpsku ekavicu, svakako svjestan učinka koji ovaj standardnojezički idiom ima u njegovom tekstu.

Podsjetimo, najzad, na jednu ideju o smislu stvaranja koju je Ivo Andrić naglasio u svojoj čuvenoj stokholmskoj besjedi prilikom primanja najvećeg svjetskog priznanja, Nobelove nagrade za književnost, 1961.godine: „… Jer pripovedač i njegovo delo ne služe ničem ako na ovaj ili onaj način ne služe čoveku i čovečnosti.“ Na kraju, duh umjetnosti javlja se upravo kao nešto što pomaže buđenje i ponovno rađanje čovječnosti.

Tako misli onaj koji je zarad stvaranja u miru izabrao otmjenost ćutanja mijenjajući je povremeno za otmjenost kazivanja, i koji je sve to činio predano i posvećeno darujući književnosti i cijelome svijetu blago neprocenjive vrijednosti. Jer, zaista, umjetničko djelo se obraća čovjekovom duhu i estetskom biću, i vraća nas upravo time našoj najdubljoj, ljudskoj suštini, isto kao što nema sumnje da časovi koje smo posvetili komunikaciji sa umjetničkim djelom idu u red najispunjenijih i najbolje proživljenih trenutaka našeg života.