Putujući bioskop – magija koja je trajala 20 godina

Putujući bioskop – magija koja je trajala 20 godina

Like
599
0
Wednesday, 30 March 2016
Zanimljivosti

Narodni univerzitet je programom predvidio prikazivanje filmova po selima na teritoriji opštine Nikšić i u tu svrhu nabavili su kinoprojektor od 16 milimetara, jednu prikolicu sa agregatom za struju, jer je tada rijetko koje selo imalo struju, i džip ‘vilus’ iz rata, prisjeća se Nikšićanin Pavle Kovačević početka rada putujućeg bioskopa.

Bilo je to 1960. godine, a Kovačević je tada bio druga godina u školi „Učenika u privredi“ gdje je 1958. godine  prvi put u crnogorskom školstvu uvedeno zanimanje kinooperatera, a Kovačević bio prvi i jedini učenik.

I naredne godine opet je upisan samo jedan đak.

„Svaki drugi dan je bila praktična nastava u bioskopu ‘Napredak’. Za mene je, kao dijete sa sela, dolazak u grad bio neobičan, a možete misliti kako sam tek bio zaprepašćen kada sam prvi put ušao u kinokabinu koja je imala milion uređaja. Pomislio sam da ništa neću naučiti, ni zapamtiti“, iskren je sedamdesetpetogodišnji Kovačević.

Ubrzo se pokazalo da nije bio u pravu. Lako je učio, još lakše pamtio, išao na praksu čak i kada je imao teoretsku nastavu jer su mu pokretne slike veoma brzo ušle pod kožu.

„Sve mi je bilo interesantno, a po prirodi sam takav da volim da istražujem. Kada sam krenuo da po selima prikazujem filmove još više sam shvatio značaj i ljepotu posla kinooperatera. Tamo su me gledali kao mađioničara, a ja sam se, moram priznati, malo pravio važan. Prvi film koji smo prikazali bila je ‘Kozara’, a prvo mjesto Velimlje. ‘Kozara’ je inače film koji je naišao na najveće oduševljenje publike“, priča Kovačević.

Dolazak putujućeg bioskopa bio je prava atrakcija za mještane svih sela do kojih je stizao. Tim više što su nakon projekcije filma obavezne bile igranke.

„Prikazivali smo domaće filmove, a maltene cijelo selo je dolazilo da gleda. Domovi su bili ispunjeni do poslednjeg mjesta, dođe, što se kaže i staro i mlado. Nije imao ko kuću da čuva. Kada bi se desila neka scena njima lijepa obavezno bi uslijedio aplauz“, priča Kovačević.

Kada se „vilus“ pokvario nekako su se snalazili za vozila kako bi ispoštovali da prikažu sve filmove koje su zakazali.

Onda je iz Zagreba u Nikšić stigao kinobus, jedan od šest koliko ih je napravljeno – za svaku republiku po jedan, koji je bio specijalno opremljen za prikazivanje filmova po terenu.

„Agregat za struju, projektor, magnetofon, zvučnici, platno na zadnjoj strani vozila, a slika iz kola na ekran je prenošena preko ogledala. U kinobusu su bila i dva kreveta“, opisuje Kovačević.

Iako je, kako je kazao, kinobus bio zadnja riječ tehnike u to vrijeme, od  Zagreba do Nikšića skoro da nijedan servis nijesu mimoišli jer su čitavim putem imali problem sa dinamom vozila. Autoelektričari u Nikšiću pokušali su da saniraju kvar, ali kinobus bi bio ispravan petnaestak dana i opet bi se pokvario. Sve dok ga pod svoje nije uzeo Milovan Gobović, vozač zadruge u Vraćenovićima.

„Krenuli smo rutom Vraćenovići-Petrovići-Crkvice. To nam je bilo prvi put da idemo za Crkvice. Nepoznat put, makadam, krivine, usponi i opet kvar. Prespavali smo u kinobusu, ujutro nešto malo opravili i vratili se u Vraćenoviće.

Filmove smo prikazivali po svim selima nikšićke opštine gdje je vozilo moglo da dođe i gdje je bila škola ili dom. U svim selima su nas dočekivali kao da neka delegacija stiže. Otimali su se kod koga ćemo na ručak, večeru ili spavanje. A onda je došao avgust 1962. godine i vojska“.

Kovačević je vojni rok, pošto je bio u mornarici, služio tri godine. Iz Pule je prekomandovan na Brione gdje je dodijeljen jednom Slovencu koji je radio kao kinooperater. Od njega je, kako je kazao, mnogo naučio, a filmove je gledala sva tadašnja „jugoslovenska vrhuška“, uključujući i Tita.

Nakon povratka iz vojske počeo je da radi u bioskopu „18. septembar“, a kinobus su, kako je kazao preuzeli mlađi kinooperateri, Novica Baranin, Zvonimir Bogojević i Slobodan Vujičić, sve do ’80-ih kada je prestao sa radom.

Comments are closed.