Davne 1933. godine, 21.02. u Tryonu u Sjevernoj Karolini rođena je velika Eunice Kathleen Waymon, svijetu poznatija kao Nina Simone. 

U dobi od tri godine Nina je pokazala svoj neosporni muzički talent; već tada je po sluhu počela svirati klavir.

Odgajana je prema strogim crkvenim načelima i odmalena je svirala pijano u majčinom crkvenom horu. Kako je sve mogla odsvirati po sluhu, ubrzo je počela učiti klasičnu muziku s privatnom pijanistkinjom. Tada je razvila doživotnu ljub prema   Bachu, Chopinu, Brahmsu, Beethovenu i Schubertu.

Kada je imala  deset godina, Nina je imala svoj prvi klavirski nastup u gradskoj knjižari. Tu nije doživjela samo svoj prvi aplauz, nego i prvi susret s rasizmom.

Tokom priredbe njeni roditelji bili su premješteni iz prvog reda kako bi ondje mogli sjesti bijelci. Ova epizoda je, izjavila je, za nju bila izuzetno traumatična i vjerojatno je jedan od podsticaja njenoj budućoj borbi za slobodu i građanska prava.

Nakon što je završila srednju školu, njena zajednica je skupila novac za stipendiju kako bi mogla studirati u New Yorku. Porodica se već bila preselila kada je škola odbila Nininu prijavu. Nada za karijerom klasične pijanistkinje tada je prekinuta. Kasnije će Nina tvrditi da je razlog zbog kojeg nije upisana rasizam.

Svoju karijeru Nina tada počinje da gradi u drugom smjeru; kreće pjevati u barovima i mijenja ime iz Eunice u Nina, što znači “mala” na španjolskom, i “Simone” po glumici Simone Signoret.

Već svojim prvim albumom, naslovljenim Little Girl Blue (1958.), postiže velik uspjeh. Album je prodan u više od milijon primjeraka. Simone je otad za različite diskografske kuće izdala više od 40 studijskih i live albuma.

“Kritičari su počeli govoriti o tome kakvu glazbu sviram,” piše Nina u svojoj autobiografiji iz 1991. godine. „Pokušala sam naći prigodan opis i klasifikaciju svoje muzike. Kritičarima je bilo teško jer sam izvodila popularne pjesme u klasičnom stilu s klasičnim pijano tehnikama koje su inspirirane cocktail jazzom. Povrh svega, u svoje sam performanse uključila duhovne i dječje pjesme. Dakle, zaključiti kakvu vrstu muzike sam izvodila zadavalo je kritičarima probleme jer je u mojoj glazbi svega pomalo.”

Jasno je da je Nina Simone umjetnica koja nije lako mogla biti svrstana pod neki žanr. U autobiografiji, Simone piše da joj je cilj kao umjetnici bio

“… da se ljudi međusobno osjećaju na dubokom nivou. To je teško opisati jer to nije nešto što se može analizirati. No, kada jednom privučete publiku jednostavno znate; to poput struje visi u zraku.”

Na albumu Nina Simone in Concert Simone se prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću u SAD-u, ponajprije pjesmom “Mississippi Goddam” koja je njezin odgovor na ubistvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u Alabami gdje je poginulo četvero crne djece. Pjesma je bojkotovana u mnogim američkim južnjačkim državama.

Otad je borba za građanska prava postala temeljna tema njenog repertoara.

Pjevala je i govorila na mnogim okupljanjima i protestima. Snimila je obradu pjesme “Strange Fruit” Billie Holiday o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu W. Cuneyja “Images” o nedostatku ponosa  afroameričkih žena te napisala pjesmu “Four Women ” o četiri različita stereotipa afroameričkih žena.

Tri dana nakon ubojstva Martina Luthera Kinga posvetila mu je cijeli performans na sajmu Westbury Music i otpjevala pjesmu “Why? (The King Of Love Is Dead)”. Simone je pretvorila nedovršeno djelo Lorraine Hansberry “To Be Young, Gifted and Black” u pjesmu borbe za građanska prava. Pjesma je postala i službeno nacionalna himna crne Amerike.

Simone je u muzičkoj industriji pratio glas hirovite žene teškog karaktera, ali ona se ovome žestoko protivila. Njen vokalni stil karakterizirala je intenzivna strast, prozračnost i karakteristični tremolo.

Poznata je i pod nadimkom High Priestess of Soul, a veliku je pažnju posvećivala muzičkom izražavanju emocija.

Na jednom albumu ili koncertu, često bi se kretala između intenzivne sreće i tragične melankolije, što je karakteristika i njenog privatnog života koji je otežavao bipolarni poremećaj koji joj je dijagnosticiran sredinom 60-ih, ali je držan u tajnosti. Godine 1995. pucnjem iz vazdušnog pištolja ozlijedila je komšijinog sina jer joj je ovaj smijanjem ometao koncentraciju. Pucala je i na izvršnog direktora izdavačke kompanije kojeg je optužila za krađu. Sada se zna da ova ‘poteškoća’ nije bio samo rezultat prekomjernog perfekcionizma, nego i psihičkog stanja.

Simone 1970. godine napušta SAD. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je pa odlazi u Barbados, očekujući da će je suprug i menadžer Andrew Stroud kontaktira kada opet bude pozvana da pjeva. No, Stroud je njen nagli nestanak (i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten) shvatio kao aluziju na razvod. Kao menadžer, imao je kontrolu nad njenim prihodima zbog čega Simone nije znala koliko zapravo zarađuje.

Nakon toga odlazi da živi u Švajcarsku i Nizozemsku, te se na kraju trajno smješta u Francuskoj 1992. godine. Razvod od supruga i menadžera može se sagledati kao kraj njenog najuspješnijeg razdoblja u američkom glazbenom biznisu i početak njenog, dijelom samonametnutog, progonstva i otuđenja od ostatka svijeta.

Nina Simone umrla je u snu 21. travnja 2003. godine u svojem domu u Carry-le-Routu u Francuskoj. Uoči njene sahrane Elton John poslao je buket cvijeća s porukom:

“Bila si najveća i ja te volim.”

O njenom životu 2015. je snimljen za Oskara nominovan dokumentarni film What Happend, Miss Simone?.