Demokratija – Više od dobrih djela

Demokratija – Više od dobrih djela

Like
522
0
Friday, 25 December 2015
Democratic Voice of Youth

Dok programi koji naglašavaju uslužnost i karakter mogu biti vrijedni za podršku razvoja dobrih članova zajednice, oni su neodgovarajući za izazov obrazovanja

Prvo, ističući individualni karakter i ponašanje prikriva se potreba za kolektivnim inicijativama i često inicijativama u javnom-sektoru. Volonteri mogu pomoći starijima da lakše izlaze na kraj sa svakodnevnim problemima ali to je Službi socijalne sigurnosti omogućilo da smanji proporciju starijih građana koji žive u siromaštvu sa jednog od dva  (najveća stopa siromaštva za bilo koju demografsku grupu ) na manje od jednog od osam.

Drugo, stavljanje naglaska na individualni karakter odvraća pažnju od ekonomskih i političkih prepreka za otklanjanje društvenih bolesti. Na primjer, programi koji se oslanjaju na obučavanje karaktera koji jača demokratiju ne podstiče učesnike da istražuju da li su ljudi siromašni zbog ličnih karakternih mana ili zbog zbog toga što je daleko manje poslova koji plaćaju nadnice dovoljne za život nego što ima ljudi koji ih popunjavaju. U mjeri u kojoj ovi programi razvoja karaktera odvraćaju pažnju od ostalih važnih demokratskih prioriteta, oni više koče nego što čine mogućim demokratsko učešće i promjenu.

Na primjer, naglašavanje lojalnosti, patriotizama ili poslušnosti (obje su zajedničke komponente obrazovanja karaktera) može dovesti do antidemokratskog oblika građanskog obrazovanja ako ograničava kritičko razmišljanje, dijalog i akciju što je ključno u demokratskom društvu. Zapravo, vladini lideri u totalitarnom režimu bili bi jednako oduševljeni kao ilideri u demokratiji ako bi njihovi građani učili ono što predlažu mnogi od zagovarača ovih programa građanstva: nemoj koristiti drogu, dolazi u školu svaki dan, dođi na posao na vrijeme, izgovaraj zakletvu lojalnosti, daj dobrovoljno krv, pomozi drugima za vrijeme poplave, recikliraj ambalažu, pokupi smeće, očisti park, postupaj sa starijim sa poštovanjem itd. Obojica, i kineski vođa Hu Jintao i George W. Bush mogu dokazivati da su ovo poželjne karakterene crte za ljude koje žive u zajednici. Ali one nisu crte koje dokazuju demokratsko građanstvo.

Treće, volonterizam se često predlaže kao način za izbjegavanje politike i političkog načina rješavanja problema odnosno kao način za izbjegavanje svakog oblika politike.  Kao što Harry Boyte primjećuje: „Volonteri obično poriču bavljenje krupnijim pitanjima politike smatrajući uslužne djelatnosti  alternativom politici“. Istraživanje podupire ovu zabrinutost.

Demokratski građanin. Svakako, poštenje, odgovornost za nečije akcije i želja, odnosno spremnost da se dobrovoljno pruži pomoć jesu vrijedne crte karaktera za dobro susjedstvo i građane, ali ove osobine nisu ono što je posebno prirođeno demokratiji. Ako demokratija hoće da bude efikasna u poboljšanju društva, ljudi moraju sprovoditi vlast, moraju imati vlast u vezi sa problemima koji se tiču njihovih života. Mada građani mogu i trebaju volontirati da pomognu kada je pomoć potrebna, ove aktivnosti neće osigurati da vladine mjere i postupci budu učinkoviti ili da one odražavaju javne interese. Efikasnost demokratskog građanstva jača se vještinama potrebnim za građansko učešće (tj. kako raditi u grupi, govoriti u javnosti, graditi koalicije među različitim interesima, protestovati i pisati peticije za promjene). Prilike za povezivanje akademskog znanja sa analizama društvenih problema također su bitne za donošenje odluka na temelju dobre informisanosti.

Pored toga, znanje o demokratskim procesima, o posebnim problemima, i o tome kako doći do informacija i kako ih analizirati od suštinskog je značaja. Demokratski građani su, na primjer, u stanju da ispitaju strukturalne uzroke društvenih problema i da traže rješenja, a takav zadatak mogu izvršiti zahvaljujući poznavanju društvenih kretanja i različitih strategija za promjene. Najzad, demokratske vrijednosti tolerancije, poštivanja individualnih i kolektivnih identiteta kao i briga za za opće dobro su od temeljne važnosti. Pošto se poimanje «općeg dobra» razlikuje građani moraju biti sposobni da komuniciraju međusobno i da uče od onih koji imaju drugačije poglede i da u isto vrijeme znaju kako da učinkovito promiču svoje vlastite ciljeve u zamršenim političkim arenama.

Da li je ovo previsok zahtjev? Mi ne mislimo da jeste. Da li je moguće da školski programi odgajaju građane spremne da jačaju našu demokratiju? Apsolutno. Programi kao što su ovi nisu tako uobičajeni kao što su to programi pružanja usluga u zajednici i programi odgoja karaktera ali  tamo gdje postoje pokazali su impresivne rezultate.

Dio teksta «Podučavanje demokratije: šta škole treba da čine?» autora Joseph-aKahne i Joel-a Westheimera koji je objavljen u časopisu „Phi Delta Kappan“, Vol.85, No.1, Septembar 2003.

 

Comments are closed.